Bez ikakve sumnje i ograde, imunizacija se može smatrati, uz vatru, točak i elektricitet, jednom od najznačajnijih tekovina i pronalazaka u istoriji čovečanstva, otkrićem koje je u ogromnoj meri izmenilo naš svet, a svakako, uz antibiotike, najvećim unapređenjem u sferi medicine i farmacije. Prema određenim procenama i matematičkim proračunima, od prve zvanično dokumentovane vakcinacije 14. maja 1786. godine (mada se određeni oblici imunizacije pojavljuju još od 10. veka u Kini i Aziji), kada je Edvard Džener testirao inokulaciju kravljim boginjama na osmogodišnjem dečaku Džejmsu Fipsu do danas, da se zaključiti kako je čak neverovatnih milijardu i osam stotina miliona (1.800.000.000!) ljudi kroz istoriju ostalo živo zahvaljujući vakcinama protiv najrazličitijih bolesti (od kojih su mnoge samo zahvaljujući vakcinama maltene iskorenjene). Usto, ne mogu se ni prebrojati svi oni, čiji je život neuporedivo bolji jer nisu ostali invalidi, u ožiljcima, oslepeli... Čak i danas, ako izuzmemo COVID-19, prema podacima Svetske zdravstvene organizacije imunizacija prevenira 2-3 miliona smrti svake godine od bolesti kao što su difterija, tetanus, influenca, veliki kašalj, male a posebno velike boginje (variola vera) koje smo i mi u Beogradu i Jugoslaviji izuzetno dobro zapamtili u čuvenoj epidemiji 1972. godine – pobeđenoj takođe zahvaljujući masovnoj vakcinaciji.

A ipak, u ovom trenutku, u doba najvećeg procvata nauke i (prividne) prosvećenosti, kada upravo usled neverovatnih napora, umeća i znanja istraživača širom sveta, ali i tehnoloških kapaciteta i sofisticirane opreme u rekordnom roku dolazimo i do jedinog pravog oružja protiv najgore pandemije koja nas je pogodila u preko stotinu godina, neki od nas u te iste vakcine ne veruju! Štaviše, deklarativno ne žele da se vakcinišu pa čak i druge ubeđuju da to ne čine!?

Otkud to? Gde smo to to tako strašno pogrešili, da isti ljudi koji su bez bojazni, ma ikakvog pitanja primali sve moguće i neophodne vakcine kao deca, vojnici, radnici, obični građani, u ovoj istoj zemlji i širom sveta, sada odbijaju ruku spasa koja im se pruža da ih izbavi iz zatočeništva nacionalnih karantina, izolacije od svojih bližnjih i izvesne ekonomske propasti? Da li su tome doprinele društvene mreže, bez sumnje leglo antivakcinalista, ili pak pojedini vesnici propasti, kvazistručnjaci kojima čak i sredstva javnog informisanja daju prostor da iskažu svoje sumanute teorije? Ili je u pitanju jedan opšti sunovrat moralnih vrednosti koji nam se prikrao da toga nismo bili ni svesni, pa tako u doba novog uzleta svemirskih istraživanja imamo i porast ravnozemljaša!?! Teško je reći.

Ono u šta nema sumnje je da je vakcinacija protiv COVID-19, praćena u neku ruku ništa manje podmuklom „infodemijom“ koja nas u stvari napada od početka prošle godine, otvorila kod određenog dela ljudi  pitanja o efikasnosti a posebno bezbednosti vakcina, i kao i mnogo puta do sada dala vetar u leđa teoretičarima zavera i raspršivačima dezinformacijama. Ovo nije pojava specifična samo za ovu pandemiju. Istorija svedoči o kampanjama usmerenim ka najširoj javnosti koje su služile višem interesu i pokušavale da neuke i nezainteresovane ciljne javnosti obrazuju na teme tadašnjih sve prisutnijih i sve smrtonosnijih epidemija. Zdravstvene vlasti mnogih zemalja, kao što se to čini i danas, su pokušavale na razne načine da motivišu građane da vakcinišu sebe ili svoju decu, a u tome naravno prednjače međunarodna tela i udruženja, pre svega Svetska zdravstvena organizacija, UNICEF, Crveni krst, ali i Rotari klubovi i razne asocijacije pacijenata pogođenih pojedinim stanjima i bolestima.

U neku ruku, mi danas jedva da imamo i vremena a kamoli ljudskih kapaciteta, da se usred pandemije SARS-CoV-2 virusa bavimo organizovanim promotivnim aktivnostima, podizanjem svesti i jačanjem osećaja odgovornosti, mada u mnogim zemljama, koje inače imaju visok nivo zdravstvene osvešćenosti, to nije ni potrebno. U Izraelu, koji i dalje prednjači u stepenu imunizovanih protiv koronavirusa, građani bez odlaganja staju u redove i zavrću rukave, a to sve izvire iz ogromnog osećaja odgovornosti prema zajednici koji se neguje u toj državi i narodu. Ni Srbija, sudeći po ogromnom interesovanju za zakazivanje preko portala eUprave, ali i redovima onih koji su i mimo termina želeli da se vakcinišu nije daleko od ovog ideala društvene odgovornosti a mi dodatno, za razliku od drugih zemalja možemo čak i da biramo kojom ćemo se vakcinom imunizovati

Ipak, čak je i u našoj zemlji osmišljena jednostavna i efektna kampanja kroz animirane filmove koji na najjednostavniji način pojašnjavaju proceduru i neophodne korake i različite „puteve“ do efikasnog registrovanja i konačnog rezultata – uspešne vakcinacije. Britanski zdravstveni sistem (National Health Service - NHS) pak, najavljuje upotrebu „odgovornih“ javnih lični u promociji vakcinacije, mada, imajući u vidu alarmantne i katastrofalne posledice novog soja virusa na tom ostrvu, niko izgleda ne mora da ubeđuje Britance kako moraju da se vakcinišu.

I pored svega toga, i dalje ima „nevernih Toma“ kojima ni svi hospitalizovani, teško oboleli i preminuli sunarodnici i ljudi širom sveta nisu dovoljan podstrek da zaštite svoje a posredno i tuđe zdravlje. Kako njih ubediti je jednačina sa previše nepoznatih. Da li je u pitanju opšte nepoverenje prema zdravstvenim vlastima, SZO, farmaceutskoj industriji, strah od nepoznatog ili još opasnije i sve suludije teorije o čipovanju, zaveri Bila Gejtsa i 5G mreže, trovanju kako bi se ograničila populacija planete i šta sve ne... nemoguće je ispratiti a kamoli se tome u potpunosti suprostaviti. Ostaje samo da se nadamo da nas, koji razmišljamo i prosuđujemo na osnovu činjenica, nauke i logike... ipak ima više.

U međuvremenu, možemo se za trenutak izmaći iz kakofonije trenutne borbe za živote i poverenje građana, i podsetiti sveta, odnosno vakcinacije – pre korone.

Kroz fotografije nekih od kampanja koje su vođene tokom istorije daćemo stoga primere koliko je uvek bilo važno širu javnost informisati i podstaći na vakcinaciju. Sa dovoljne vremenske distance možemo sagledati koliko su strateške kampanje vakcinacije praktično eliminisale razorne zarazne bolesti, uključujući difteriju, male boginje, zauške, rubeolu, tetanus, poliomijelitis i male boginje.

Državna i lokalna zdravstvena odeljenja su počela pokretanje programa vakcinacije u ranim 1950-im sa licenciranjem tretmana protiv difterije i tetanusa. U cilju podsticanja roditelja da vakcinišu svoju decu, administratori za javno zdravstvo širom sveta su koristili pre svega postere u promotivnim kampanjama. Pozivajući se na roditeljske instinkte zaštite i odgovornosti, posteri su bili dragoceni deo napora da se proširi pokrivenost vakcinacije.

Kada je serija epidemija poliomijelitisa zahvatila Severnu Ameriku 1940-ih i 1950-ih, moderna medicina je bila nemoćna da ih zaustavi, sve do razvoja polio vakcine. Njen uticaj je bio ništa manje od čuda. Razvoj injektabilnog oblika Salk polio vakcine 1955. godine je široko stimulisao upravu u školama i klinikama u industrijski razvijenim zemljama, što je dovelo do značajnog pada broja slučajeva. U ovoj kampanji su intenzivno korišćene i javne ličnosti, najpopularniji glumci, muzičari i političari, kao što su recimo bili kralj rokenrola – Elvis Prisli i najvoljenija glumica svih vremena – Merilin Monro.

Pored toga, i u narednim decenijama, jake poruke su zahtevale najubedljivije promotere, bili oni ljudi... ili roboti, pa su tako početkom 80-ih to bili R2D2 (artu-ditu) i C-3PO (si-tripio), junaci najgledanijeg serijala filmova u istoriji „Ratova zvezda“. Čak i u skorije doba, pomenuti Rotarijanci su na efektan način animirali javnost na temu polio vakcine, koristeći heroje novog doba – južnokorejansku YouTube senzaciju, muzičara Psija (Psy), legendu kung-fu filmova Džekija Čena, ili američku komičarku Kristin Bel.

Da li će nam zvezde muzike, filma, televizije i interneta ipak biti potrebne i u anti-COVID kampanji, ostaje da se vidi u narednim nedeljama i mesecima, ali jedno je sigurno, vakcinacija nema alternativu, a što se tiče određenih problematičnih stavova ljudi na tu temu, najbolju definiciju je za ovu priliku bez sumnje dao čuveni nobelovac Albert Ajnštajn koji tvrdi: „Samo su dve stvari beskonačne, svemir i ljudska glupost. Mada, za svemir ipak nisam baš siguran.“


mag.farm.Pavle Zelić

Slične objave

Newsletter