Veliki broj hemijskih elemenata je fiziološki prisutan u našem organizmu. Naravno neki su prisutni u velikom procentu i to su makroelementi bez kojih se ne može zamisliti ljudski organizam. Druga grupa, mikroelementi i pored toga što su prisutni u mnogo manjim količinama podjednako su bitni. Bez njihovog prisustva mnogi fiziološki procesi u našem organizmu ne bi bili mogući, jer oni ulaze u sastav različitih enzima. Tako se iz grupe mikroelemenata ističu cink, bakar i hrom koji imaju mnoge značajne uloge u našem organizmu.

Cink

            Prosečan sadržaj cinka u organizmu zdravog čoveka je u intervalu od 1,5 do 2,5 grama. Najviše cinka se nalazi u kostima, koži i kosi (čak 70%), dok je ostatak u jetri, bubrezima, mišićima, a u krvi je prisutan u tragovima. Sadržaj cinka u ljudskom organizmu se reguliše apsorpcijom. Kada je njegova koncentracija u lumenu creva niska aktivnim transportom se nadoknađuje. Apsorpcija cinka zavisi od njegovog sadržaja u hrani kao i drugih nutrimenata. Tako, fitinska kiselina (nalazi se većinom u mekinjama, integralnim žitaricama, semenkama) i vlakna koji se nalaze u namirnicama mogu da dovedu do smanjene bioraspoloživosti cinka iz žitarica. Visok sadržaj bakra, gvožđa, kalcijuma, fosfata i teških metala mogu da dovedu do inhibicije apsorpcije cinka. Amino kiseline i soli limunske kiseline (citrati) pojačavaju apsorpciju. Danas je poznato najmanje 50 cink zavisnih enzimskih reakcija u ljudskom organizmu. Posebno je značajan u sintezi DNK. Aktivnost receptora za rast i tiroidni hormon je nemoguća bez cinka. Insulin je hormon čija se aktivnost ne može zamisliti bez cinka. Ovaj hormon se skladišti u ćelijama kao kompleks sa cinkom što je veoma važno za odloženo oslobađanje insulina. Pored svega ovoga najviše se govori o ulozi cinka u imunom sistemu, jer je on važan kofaktor hormona timulina koji nastaje u timusu. Timulin reguliše prevođenje timocita u aktivne T limfocite. Cink pokazuje i antioksidativne osobine, jer se vezuje za određena mesta na molekulu čime sprečava njegovu oksidaciju.

Unos cinka hranom

            Neke od namirnica koje nisu baš prisutne u svakodnevnoj ishrani imaju visok sadržaj cinka. Tako ostrige sadrže oko 85mg na 100g tako da je oko 20 g ostriga dovoljno da pokrije dnevne potrebe za cinkom. Klice žitarica, juneća džigerica i orasi takođe mogu da pokriju dnevne potrebe za ovim mikroelementom. Meso je jedan od najvažnijih izvora cinka zbog toga što se često koristi u svakodnevnoj ishrani. Sadržaj cinka u žitaricama zavisi od toga da li su u pitanju žitarice celog zrna ili one gde je opna uklonjena. Tako brašno žitarica celog zrna sadrži oko 4mg na 100g, dok belo brašno koje se najviše koristi ima svega 1mg na 100g. Mleko ima nizak sadržaj cinka 380 μg na 100ml, dok mlečni proizvodi kao što su tvrdi sirevi imaju oko 4mg na 100g. Voće i povrće su zanemarljiv izvor, jer sadrže manje od 200 μg na 100g. Potrebe za cinkom su određene na osnovu podataka vezanih za apsrpciju i njegov gubitak. Preporuke ističu da su potrebe za odrasle osobe muškog pola 11 mg dnevno dok je ženama potrebno  8 mg dnevno. Gornji tolerišući nivo unosa za odrasle je 40 mg dnevno. Tokom dojenja je potrebno unositi dodatnih 6 mg dnevno. Nedostatak cinka nije čest. Cink ima nisku toksičnost tako da ona nije zabeležena čak ni u delovima sveta gde u svakodnevnoj ishrani školjke i rakovi imaju značajno mesto. Visoke doze cinka interreaguju sa bakrom što se koristi u terapiji Vilsonove bolesti koja se pojavljuje kada dođe do povećanja nivoa bakra u organizmu.

Posledice usled nedostataka cinka

            Patološki simptomi koji se javljaju usled nedostatka cinka zavise od godišta i pola, ali i od dužine i trajanja nedostatka. Tokom detinjstva usled nedostakta dolazi do usporenog rasta, kasnije do gubitka čula ukusa i mirisa, gubitka kose, lezija na koži, povećane mogućnosti za pojavu infekcija i usporenog zarastanja rana. Dugo godina preparati sa cinkom se koriste za lečenje rana. Nedostatak cinka se javlja tokom parenteralne ishrane i oboljenja digestivnog sistema. Kod striktnih vegetarijanaca unos cinka je skoro zanemarljiv, pa je zbog toga potrebno da se unosi uz pomoć dodataka ishrani. Kod ženske i dečije populacije je veća mogućnost za pojavu nedostatka cinka kada se pređe na ishranu u kojoj pretežno dominira hrana biljnog porekla. U razvijenim zemljama gde su žitarice svakodnevno sastavni deo obroka nedostatak cinka usled smanjenog unosa se retko javlja. Najčešće uzrok nedostatka je neki patološki problem. Jedno od oboljenja koje je veoma retko i može da se javi usled naslednog problema sa apsorpcijom cinka je akrodermatitis enterohepatika. Na koži dolazi do pojave eritematoznih lezija, može da dođe i do infekcija kandidom i pojave dijareje.

Bakar

            Naše telo sadrži oko 100mg bakra od čega se 40% nalazi u kostima, 24% u mišićima, 9% u jetri i 6% u mozgu. Oko 1 do 1,5 mg bakra se apsorbuje svaki dan tako što ga hlorovodnična kiselina u želucu oslobađa iz nutrimenata za koje je vezan. Najveći procenat bakra poreklom iz hrane se apsorbuje pasivnim transportom u tankom crevu. Apsorpcija najviše zavisi od toga koji su nutrimenti prisutni u hrani pa tako soli fitinske kiseline inhibiraju, dok amino kiseline poboljšavaju apsorpciju. Cink inhibira apsorpciju tako što dovodi do antagonizma sa bakrom. Na ovaj način se smanjuje mogućnost da dođe do povećanja bakra unutar ćelija. Nivo bakra u plazmi je u intervalu od 0,5 do 1,5 μg/ml i na njega ne utiče unos hranom kao ni gladovanje, dok se skoro udvostručuje krajem trudnoće, što se još uvek ne može objasniti. Bakar je uključen u aktivnost enzima u ljudskom organizmu koji imaju ulogu u antioksidativnoj zaštiti. Nedostatak ovog mikroelementa može da utiče i na druge enzime gde bakar ne utiče direktno na njihovu aktivnost. Najvažniji protein koji učestvuje u transportu ovog mikroelementa u krvi je ceruloplazmin koji je pored toga uključen u oksidaciju gvožđa. Ovaj proces je veoma bitan za vezivanje gvožđa za transferin, tako da je nivo bakra tesno vezan sa nivoom gvožđa. Bakar je važan za formiranje kolagena, imune funkcije, sazrevanje eritrocita i leukocita, zdravlje kostiju. Istaknute aktivnosti objašnjavaju simptome koji se javljaju usled nedostatka bakra, kao što je opadanje neutrofila, granulocita, leukocita i eritrocita, ali i morfoloških promena na koži, problema sa CNS-om kao i zaostatka u rastu i razvoju skeleta kod dece.

Unos bakra hranom

            Bakar je široko prisutan u životnim namirnicama. Meso i rakovi su odličan izvor bakra, tako da pored toga ljudi ishranom unose ovaj mikroelement voćem i povrćem. Žitarice celog zrna su odličan izvor, ali se one nažalost često ne konzumiraju. Mleko ima nizak sadržaj bakra. Interesantno je istaći da deca na rođenju imaju visoke rezerve bakra deponovanog u jetri koji obezbeđuje da ne dođe do nedostatka dok se doje. Potrebe za bakrom je teško odrediti. Dijetarni unos ishranom je 0,9 mg/dnevno, ali se preporučuje 1,5mg/dnevno za žene i 3 mg/dnevno za muškarce. Ravnoteža se najbolje postiže kada je unos oko 1,25 mg/dnevno. Siguran nivo unosa bakra za odrasle osobe je 10mg/dnevno. Nedostatak dovodi do gastrointestinalnih bolesti i srčanih problema. Toksičnost bakra je niska, tako da se ona ne može javiti unosom hrane. Ako dođe do izloženosti bakru iz spoljne sredine (profesionalna trovanja) dolazi do oštećenja jetre i hematoloških promena.

Hrom

            Živi organizmi sadrže hrom koji je vezan za organske molekule. Nažalost o metabolizmu ovog mikroelementa se ne zna mnogo. Apsorbuje se pasivnim transportom i moguće aktivnim u tankom crevu. Pošto se apsorbuje svega 0,5 do 3% bitno je istaći nutrimente koji pojačavaju apsorpciju kao što su amino kiseline, soli limunske kiseline kao i oksalati dok soli fitinske kiseline i cink smanjuju apsorpciju. U krvi hrom je vezan za transferin i kada je transferin zasićen sa gvožđem hrom može nespecifično da se veže za druge proteine. Uloga hroma koja je danas poznata je u okviru faktora tolerancije glukoze koji je izolovan iz pivskog kvasca, a kasnije je pronađen u jetri i plazmi. Faktor tolerancije glukoze poboljšava efekte insulina u ciljanim ćelijama i na taj način se utiče na poboljšanje tolerancije glukoze. Postoje i pretpostavke da hrom utiče na pankreas. Namirnice sadrže hrom u organskom i neorganskom obliku. Dobar izvor su džigerica, bubrezi, meso, žitarice celog zrna i povrće. Prihvatljivi unos za muškarce je 35 μg/dnevno, dok za žene 25 μg/dnevno. Literaturni podaci ističu tri slučaja gde je došlo do nedostatka hroma, gde su pacijenti hranjeni parenteralno. Hiperglikemija, povećana telesna težina i periferna neuropatija su glavni simptomi gde se preporučuje primena dodataka ishrani sa hromom. Toksičnost hroma poreklom iz hrane nije poznata, već se javlja isključivo kod profesionalnih trovanja.

            Svaki od tri prethodno istaknuta mikroelementa ima važnu ulogu u očuvanju zdravlja. Njihova aktivnost u ljudskom organizmu se u nekim slučajevima međusobno prožimaju, a nedostatak bilo kog od njih može da dovede do problema.

 


Slične objave

Newsletter